Ivan Fuček

Ivan Fuček (Đurđevac, 1. srpnja 1926. – Zagreb, 12. siječnja 2020.), hrvatski katolički svećenik, isusovac, teolog, duhovni pisac.

Ivan Fuček rođen je u Ðurđevcu 1. srpnja 1926. u obitelji Antuna i Barbare (rođ. Kudumija), kao četvrti od petero braće i sestara. Školovanje je započeo u Ðurđevcu, a nastavio u II. klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Godine 1941. prešao je u sjemenište na Šalati i maturirao 1944. na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. U Družbu Isusovu je primljen 30. srpnja 1944., a nakon završenih filozofskih i teoloških studija u Zagrebu zaređen je za svećenika 30. srpnja 1955. godine od nadbiskupa koadjutora Franje Šepera.

Disertacijom o Jurju Mulihu, isusovačkom pučkom misionaru iz 18. stoljeća, stekao je 1960. doktorat na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i od tada će se cijeli život baviti njegovim proučavanjem. Bio je profesor teologije na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Godine 1962. u 36. godini života imenovan je provincijalom Hrvatske pokrajine Družbe Isusove i bio najmlađi isusovački provincijal. Sagradio je na Fratrovcu u Zagrebu velebnu zgradu sjemeništa „Augustin Bea” koje je počelo s radom 1968. g.

Nakon provincijalata imenovan je 1969. rektorom isusovačkog kolegija na Jordanovcu u Zagrebu. Tu je na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove postao profesor moralne teologije, teološke discipline koja će mu postati glavni akademski interes cijelog života. Te je godine započeo i kateheze za mlade laike na jordanovačkoj župi. Iz te skupine studenata koja je poznata pod imenom „Jordan” potekli su brojni angažirani katolički intelektualci, koji su dolaskom demokracije zauzimali odgovorna mjesta u Republici Hrvatskoj (na pr. Dr. Jure Radić). Mladi su p. Fučeka potaknuli i nadahnuli za pisanje knjiga o životu vjere i kršćanskog morala. Usto je od 1970., kroz punih 40 godina odgovarao na pisma čitatelja o religiozno-moralnim temama u rubrici ''Naša nas savjest pita'' mjesečnika ''Glasnik Srca Isusova i Marijina''.

Godine 1980. pozvan je na Papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu, gdje će 1984. postići stupanj redovitog profesora moralne teologije i tako nakon Ruđera Boškovića biti drugi Hrvat s tim akademskim naslovom na tom sveučilištu.

Uz profesorski rad, od 1984. – 2001. bio je duhovnik u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.

Uz ostalo bio je član ''Vijeća za nauk vjere HBK,''  ''Međunarodne  papinske  teološke  komisije'' (1980. – 1985.), Bioetičkog centra Katoličkog sveučilišta Sacro Cuore u Milanu raznih stručnih udruga i povjerenstava. Posebno je zapažena bila služba teologa ''Pokorničarne Svete Stolice'' (Penitenziaria Apostolica), koju je obavljao od 1995. do 2010. godine.

Nakon 31. godine boravka u Rimu kao profesor emeritus vratio se 2011. u Hrvatsku (Opatija) i do 2016. vršio službu duhovnika sjemeništa ''Redemptoris Mater'' u Puli, odakle je zbog zdravstvenih tegoba premješten u dom za bolesne i stare isusovce na Fratrovac u Zagrebu.

Objavio je 27 knjiga te više stotina znanstvenih, stručnih radova i članaka. Nakladnička kuća Verbum iz Splita objavila mu je niz od 10 opsežnih svezaka pod naslovom "Moralno-duhovni život". Predsjednik RH Franjo Tuđman odlikovao ga je 1998., a 2010. grad Đurđevac proglasio ga je počasnim građaninom.

Bavio se temama poput moralno-duhovnih aspekata s područja bioetike, vjere, utjecaja razvoja i suvremenih dostignuća ljudske civilizacije na čovjeka, odnosa čovjeka prema Bogu, marksizmom i ljudskim pravima, odnosa čovjeka prema Crkvi, međuljudskih odnosa, o dubokim moralno-duhovnim aspektima univerzuma, partnerskim i obiteljskim odnosima.

2015. godine je obilježio dijamantni jubilej 60 godina svećeništva i više od 70 godina redovništva.

Preminuo je 12. siječnja 2020. u 94. godini života, 76. godini redovništva i 65. godini svećeništva na Fratrovcu u Zagrebu. Provided by Wikipedia